Thursday, April 12, 2007

Klimatski modeli 1

Sve katastrofičke prognoze posledica budućeg globalnog zagrevanja, skoro bez izuzetka su zasnovane na rezultatima računarskih modela klime, a ne na dokazanim činjenicama. Pretpostavka svih tih modela jeste CO2 kao primarni pokretač klimatskih promena, i njihov amplifiaktor. Ono što sami naučnici koji prave ove sofistikovane modele priznaju jeste da su to samo simulacije, a ne prognoze, i da u tim modelima vrlo važni efekti aerosola na klimu, kao i još važnije delovanje vodene pare i oblaka, uopšte nisu valjano predstavljeni. Ovo potiče otuda što nisu ni proučeni u nauci! Dovojno je reći da, za razliku od baza podataka globalnih temperatura, ne postoje setovi podataka globalne oblačnosti i padavina. Niko, drugim rečima, ne zna kolike su ukupne svetske padavine danas, a kolike su bile pre 50 godina! A padavine dramatično utiču na ukupnu klimu, i njihov vrlo loše proučeni rashlađujući uticaj na klimu, dramatično komplikuje sva predviđanja.

Ako neko ne razume 20% faktora koji utiču na klimu, kao što IPCC priznaje da moderna nauka ne razume (prevashodno aerosole, vodenu paru i padavine), kako onda iko može verovati klimatskim modelima koji su izvedeni iz tog faličnog i nedovoljnog teorijskog znanja, i još gore - verovati kvantitativnim procenama budućeg kretanja temperature koi su izvedeni iz takvog znanja ?

Ovde smo već raspravljali o diskrepancama koje postoje između modelskih predviđanja klimatskih promena i činjenica. Ukupno, gledano, klimatski modeli uspešno predviđaju neke elemente klime, ali mnoge ne, a neke stvari potpuno pogrešnmo predviđaju, poput prostornog i geografskog rasporeda zagrevanja planete, ili korelacije rasta CO2 i temperature u bližoj i daljoj prošlosti. Polarna amplifikacija na severnpoj henisferi je jedna od stvari koje modeli predviđaju, a koja se dešava (mada su klimatske rekonstrukcije pokazale da je ona postojala i u ranijim ciklusima globalnih zagrevanja, kada nije bilo antropogenog uticaja, što smanjuje uverljivost ukupnog modela koji polazi od ideje da je čovek odgovoran za današnje globalno zagrevanje).

Ipak, možda je najzanimljivije uočiti nesklad između modelskih predviđanja i nekih od najkatastrofičkijih propagandnih priča o globalnom zagrevanju, pa bila modelska predviđanja tačna ili netačna. Govori se o velikim rizicima pojačavanja suša i toplotnih talasa, letnjih vrućina itd, što će sve imati užasan efekat na vegetacijui i poljoprivredu, i voditi potencijalno do gladi. Ali, istovremeno, modeli na koje se katastrofičari pozivaju predviđaju da će se daleko najveći deo zagrevanja dešavati zimi, noću i i polarnim predelima. Ovo predviđanje se nije ispostavilo kao sasvim tačno, jer recimo na Arktiku rastu letnje, a ne zimske temperature, a na ostaku planete gde ima zagrevanja, ono se pokazuje porast i maksimalne i minimalne dnevne, kao i zimske i letnje temperature podjednako, ali poenta je u tome, da i ako bi modeli bili tačni, potpuno je nejasno da li bi ikakvog letnjeg zagrevanja bilo u umerenom pojasu, a u tropima ne bi bilo skoro nikakvog zagrevanja. Te time ni siromašni u Aziji i Africi ne bi patili zbog uvećane temperature i suša. U umerenom pojasu bismo imali samo toplije zime.

Dalje, modeli predviđaju smanjenje ukupne razlike između polarnih i tropskih temeperatura u toplijem svetu. Ako je tako, onda glavni uzrok oluja, uragana i svih drugih vremenskih poremećaja slabi jer je njihov osnovni pokretač temperaturna razlika između ekvatora i pola. Strahovi o jačanju oluja i uragana se takođe sukobljavaju sa predviđanjima klimatskih modela IPCC.

Dakle, veliki problem sa klimatskim modelima nije samo u tome što se oni zasnivaju na vrlo ograničenom naučnom poznavanju klime i što su često u neskladu sa činjenicama, već u tome što oni, i kad bi bili tačni, ne govore u prilog katastrofičkim prognozama koje svaki dan slušamo na medijima, a koje se iznose uz pozivanje na te modele i tu nauku.

Friday, April 6, 2007

Zavera u merenjima CO2?

Ovo što sada pišem više nije ni standardni skeptički argument, to je neka vrsta teorije zavere, X files globalnog zagrevanja. Pitao sam profesora Ducića, koji jeste dosta radikalan skeptik globalnog zagrevanja šta misli o tome, on je bio dosta kritički nastrojen prema ovoj ideji. Rekao mi je, to ne treba mnogo koristiti, jer nije jasno koliko je tačno (za razliku od temperaturnih dikrepanci, kašnjenja CO2 za temperaturom, odsustvom korelacije u XX veku, odsustvom polarne amplifikacije na južnoj hemisferi i drugim nespornim argumentima protiv teorije staklene bašte). Ja sam ipak pročitao nekoliko radova koji su mi dobrim delom bili tehnički nerazumljivi, ali su podaci tamo izneti proverljivi, te će stručnjaci u budućnosti moći da se odrede prema tome. Zapanjen sam prećutkivanjem ovih vrlo ozbiljnih optužbi koje iznose nekolicina renomiranih naučnika, i to me ubeđuje da "something stinks", kako je rekao Neil Caldor, bivši urednik časopisa Science. Neko će reći, to je čista teorija zavere, ali setimo se, jedan od prvih đavolovih trikova jeste da nas ubedi da on sam ne postoji. Pre neki dan smo videli iz arhive francuske vlade snimke UFO-a, koji potvrđuju neke od ludih Molderovih pretpostavki kojima smo se svi podsmevali (bar ja jesam). Da li će i ovde biti slično?

U našem slučaju, reč je o teoriji da su merenja na kojima se zasniva teorija o porastu koncentracije CO2 poslednjih stotinak godina zapravo pogrešna (falsifikovana), a da to koalicija zainteresovanih naučnika, političara i medija skriva od javnosti. Dakle, da je reč o jednoj vrsti naučne prevare, a onda i zavere njenog skrivanja, smišljene da se "dokaže" da je čovek krivac za globalno zagrevanje. Po mišljenju profesora Zbignjeva Jaworowskog, multidisciplinarnog naučnika koji je jedan od vodećih svetskih stručnajka za radijciju, kao i za analize izotopa iz ledene kore (bio je šef tima UN koji je to radio u više navrata u prošlosti), podaci iz ledene kore na kojima se zasnivaju rekonstrukcije kretanja CO2 u prošlosti su pogrešni. Po njegovim rečima, analize pre 1985, kada globalno zagrevanje još uvek nije postalo vladajuća ideologija, pokazivale su slične a često i više vrednosti CO2 u prošlosti nego u modernim vremenima. Od kako je krajem 80-ih to postalo politički korektno da se tvrdi da je čovekova emisija CO2 krivac za otopljavanje, rekonstrukcije prošlih koncentracija CO2 su neobjašnjivo počele da "pokazuju" znatno manje vrednosti; ranije je bilo uobičajeno da su tokom geološkog vremena pojavljuju i koncentracije ovog gasa koje su više od današnjih, često i preko 1000 ppmv (današnja koncentracija je oko 380 ppmv, po oficijelnim nalazima sa Havaja, Mauna Loa). Posle 1985, sve rekonstrukcije koja su davale više rezultate za predindustrijsko vreme su odbačene (preko 30% ukupnih uzoraka) i usvojena je kanonska verzija o 200-280 ppmv tokom poslednjih 650 000 godina, gde je niža vrednost vezana za ledena doba, a viša za interglacijale, tj. periode toplog vremena (u jednom takvom se mi sada nalazimo).

Prigovor profesora Jaworowskog je da rekonstrukcije prošlih koncentracija CO2 u ledenoj kori nisu pouzdane; da na velikim dubinama, odakle se vade uzorci leda iz kojih se rekonstruiše sastojak CO2 u atmosferi, gas se nalazi pod velikim pritiskom, i do 300 puta većim od atmosferskog, što menja kompoziciju kristala leda, i čini da sadržaj CO2 u ugljeničnim izotopima biva smanjen za oko 30-50% u odnosu na njegov originalni sadržaj u atmosferi. Dakle, koncentracije CO2 u prošlosti su bivale i po duplo veće od onih koje pokazuju analize ledene kore, zato što, po Jaworowskom, ledena kora ne predstavlja zatvoren sistem koji bi očuvao izvornu kompoziciju atmosferskih gasova, i zato što je bušenje leda invazivna tehnika koja fizičko-hemijski kontaminira uzorke. Pozivajući se na najnovije rezultate glacioloških istraživanja on tvrdi da taloženje izotopa ugljenika u ledenoj kori vodi veštačkoj uniformizaciji pod pritiskom 300 puta većim od atmosferskog. Što se ide ka površini (sadašnjosti), to je uniformizacija manja i vrednosti veće. Dakle, rekonstrukcije ne falsifikuju trendove porasta i pada CO2 u prošlosti (što objašnjava zašto on korespondira sa temperaturom u prošlosti), ali falsifikuje magnitudu tih promena, veštački smanjujući maksimalne koncentracije za više od trećine ili čak polovine, a povećavajući minimalne (što objašnjava da rekonstrukcija CO2 iz interglacijala Emijan od pre 125 000 godina koji je bio globalno topliji za 5 stepeni od sadašnjeg daje vrednosti CO2 znatno niže od sadašnjih!)

Zanimljivo je kako je čitava od IPCC prihvaćena dogma o linearnom porastu Co2 posle industrijske revolucije po Javorovskom zasnovana na jednoj gruboj prevari. Na ostrvu Mauna Loa, Callendar, jedan od osnivača teorije o CO2 kao pokretaču klimatskih promena je manomentarski očitao koncentraciju CO2 od 328 ppmv 1973 godine. Ista koncentracija je nađena u antarktičkom ledu za godinu 1890. To se uopšte nije uklapalo u politički korektnu verziju linearnog porasta CO2 od XIX veka, naime izgledalo je kao da je koncentracije gasa bila ista krajem XIX veka kao i krajem XX-og. Sledeći grafikon poredi koncentracije nađene u površinskom ledu na Antarktiku i na Mauna Loa:

Tu se jasno vidi da nema linearnog trenda i da se rezultati sa Mauna Loa ne uklapaju u ono što imamo sa Antarktika. Naprosto koncentracije sa Antarktika su "suviše visoke", odnosno pojavljuju se preko 80 godina pre nego što im to "dozvoljava" teorija staklene bašte. I šta je uradilo bratstvo globalnog zagrevanja da ukloni ovu dikrepancu? Oni su pretpostavili da su izotopi ugljenika nađeni u ledu tačno 83 godine mlađi od leda u kome su nađeni, gle čuda, tačno onoliko koliko je "falilo" da se izotopske rekonstrukcije poklope sa manometarskim očitavanjima! Ovde dole je "korigovani" grafik, u kome je uneta spasonosna pretpostavka da je ugljenični izotop iz leda baš 83 godine mlađi od samog leda:

Sve se uklapa. Linearni rast na delu!
Međutim, nesreća po ovu celu operaciju sa "štelovanjem" prošlih koncentracija CO2 je što su tokom XIX i XX veka vršene na stotine direktnih hemijskih merenja sadržaja CO2 u vazduhu, i ta merenja, sprovođena od vrhunskih naučnika koji su pioniri ekologije, botanike, fizičke hemije, itd, nekolicina među njima i nobelovci, pokazala su da je koncentracija ovog gasa bivala mnogo puta u toku zadnjih 200 godina viša od današnjih 378 ppmv. Recimo, 40-ih godina prošlog veka bila je preko 470 ppmv. Profesor Ernst Georg Beck sa Univerziteta u Frajburgu je sabrao preko 130 takvih pouzdanih hemijskih merenja koja su vršena od početka XIX veka do 1960-ih (merenja sa manjom marginom greške od onih koja se vrše na Havajima, a koja IPCC smatra merodavnim), i ti nalazi su zapanjujuće različiti od pretpostavki IPCC, ali potpuno u skladu sa "nekorigovanim" nalazima iz ledene kore. Godine 1890. imamo vrednosti blizu 330 ppmv što se skoro savršeno slaže sa "neposlušnim" rekonstrukcijama iz leda, pre spasonosne "korekcije".

Moderna ortodoksija globalnog zagrevanja je prosto ignorisala sva hemijska merenja, i pored njihove superiorne preciznosti, upravo zato što se ona nisu uklapala u teoriju o humanom uzroku zagrevanja.

Ne bih rekao da je zgodna okolnost što se lako može ispostaviti da čitava priča o globalnom zagrevanju nije zasnovana čak ni na nepouzdanim pretpostavkama u sukobu sa mnogim činjenicama (što je mainstream skeptički argument koji sam ja do sada ilustrovao), već na otvorenom krivotvorenju činjenica.